Evo primjera: u autu sam sa svojim djetetom i spremam se izaći van na prometno parkiralište. Još za vrijeme vožnje povest ću razgovor s djetetom i pred njega jasno iznijeti svoje očekivanje: „Želim da kad izađeš iz auta, budeš uz mene jer postoji opasnost od drugih automobila". Zatim mu dam mogućnost izbora: „Možeš birati hoćeš li hodati sam ili ću te nositi". I treće je posljedica: „Ukoliko me ne poslušaš, nećemo izaći van iz auta i otići u igraonicu, već ćemo morati ići doma“.

Ukoliko je dijete sklono ispadima u trgovačkim centrima, možemo mu pomoći dajući mu zanimljive zadatke koje će zaokupirati djetetovu pažnju te neće imati prostora za ispade bijesa. Na primjer, za vrijeme kupovine u trgovini, zadajte djetetu zadatak da vam pomogne oko izbora namirnica ("Pomogni mi izabrati lijepe crvene jabuke"). Nadalje, stvari oko kojih djeca često znaju imati ispade bijesa znaju biti vezane za, nama odraslima, nerazumljive i nebitne stvari, sitnice. Međutim, ono što je nama odraslima „sitnica“, djeci u toj dobi znači cijeli svijet. Djeca se u toj dobi ionako bore za autonomiju i imaju osjećaj da nemaju dovoljno kontrole te žele kontrolirati bar neke stvari, njima bitne. Stoga, ukoliko moje dijete taj dan želi obući baš te crvene čarapice i nijedne druge, popustit ću mu. Te sitnice njima predstavljaju mnogo više od „samo“ crvenih čarapica.

I ja ponekad zakažem, ali trudim se osvijestiti i mijenjati pristup

Iako sam mnogo toga promijenila zadnjih godina u odgoju svoje djece (to naravno zahtijeva i mukotrpan rad na sebi ), nisam još potpuno zadovoljna te smatram da ima mjesta poboljšanju. Naime, ima dana kada moj vlastiti stres, nervoza, umor, strka, panika, nadvladaju moj razum i tada nemam snage nositi se sa svojom 19-mjesečnom djevojčicom koja upravo proživljava svoj blagi ispad ljutnje te ju živčano podižem s poda i bez razgovora i objašnjenja nosim i ljutito uguram u auto sjedalicu. Time naravno dodatno pogoršam situaciju i zakompliciram život i sebi i njoj. To su trenuci u kojima ja kao roditelj zakažem.

Međutim, smatram da je bitno osvijestiti sve procese i razvojne faze djeteta kako biste imali više empatije i razumijevanja za svoje dijete i sve njegove „mušice“ te adekvatno reagirali na njih, podržavajući time svoje dijete u njegovu razvoju i napretku.

„Nema dobre ni loše djece. Ima samo obeshrabrene ili ohrabrene djece.“ Popkin

**********

Sandra Osrečki magistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.